Ljudi, koji dugo i predano vežbaju jogu, naročito ako primenjuju i tehnike meditacije, primećuju da im je sve manje stvari potrebno da bi bili srećni. Kako to objašnjavate?

Ponovo se vraćamo na priču o praznini, koju ljudi pokušavaju da ispune na razne načine. Profesor Jerotić je jednom rekao nešto što mi se jako svidelo, a to je da ljudi često imaju kompenzatorski grč za manjkavosti u karakteru, a ta manjkavost predstavlja tu prazninu koja nije ispunjena. Dolazi se do pitanja koliko je osoba, kao dete, primila ljubavi prvo od majke, zatim od oca. Kasnije ona to pokušava da kompenzuje ambicijama u postizanju izvesnog statusa, poslovnog i finansijskog, da osnuje porodicu i sl. U jogi postoji termin santoša, što znači – biti zadovoljan, ispunjen. Santoša ne zavisi od spoljašnjih dobara. Pri tome joga ništa ne zabranjuje već kaže – imaj sve te stvari, ali u svemu posmatraj sebe. Moramo da ispoljavamo ono što nosimo u sebi, a ne da postiskujemo, jer najgore je provesti život u samozavaravanju.